Ima jedan magistralni put, koji se penje prema mom zavičaju i taman kad počinje da se spušta, iza jednog brdašceta, iza jedne okuke, otvara se vidik i lijevo od tog puta pogled se razlije po dugom polju. Okolo, kao vijenac, padine Grmeča. U tom mjestu, u tom polju caruje tišina. Samo vjetrić, vječno prisutan, blag i lepršav, nevezan za zemlju, nevezan za išta, u nekoj samo njemu znanoj igri.I ptice koje se povremeno javljaju ne remete tu tišinu, samo je naglašavaju, pa se ta tišina još bolje čuje.
Nema laveža pasa, nema udaraca sjekire, nema ljudskih glasova… Tu gore, ispod šume koja uokviruje polje, nekada su bile kuće. Onda je prošla vojnička čizma i poslije čizme gomile kamenja umjesto kuća. Ostali su čađavi dimnjaci što štrče kusi i goli i stoje i dalje, kao da ne znaju šta bi sa sobom, kao da su zbunjeni zbog čega su ostavljeni tu, da stoje sami. Ostali su i pozeljenjeli bunari, ukočeni u svom krugu, bez odjeka. I šuma silazi da sakrije, da obraste nekadašnje staze, kojima sada niko ne prolazi. Oštra drača izbija svuda…
Malo niže, ima tu jedno blago uzvišenje, do kojega šuma još nije stigla i na njemu trešnja. Stoji usamljeno i čvrsto još od prije mog rođenja. Bilo je lijepo sjesti ispod te trešnje i gledati zlatna polja kako se talasaju kao valovi mora. Zlatna polja pšenice. A sada se talasa visoka trava. To je zeleno more po kojem niko ne brodi. Samo ta trešnja stoji kao stražar, korijenja duboko ukopanih u zemlju, a ljudi… ljudi počupaše svoje korijenje i odoše ogoljenih tabana… Veliko nebo, velika šuma, veliko polje, visoka trava, tišina što šumi, jedna usamljena trešnja… Prodani, izdani, prepušteni i ostavljeni zavičaj moj.